Crno & Bijelo. Nimalo sive – I hate you. Don’t leave me.

Bojim se da sam isuviše pojednostavila sam poremećaj koji nosi slojeve kompleksnosti i komplikovanosti. Ja samo zato što sam svjesna poremećaja kao takvog, sad ovakva, jer sam zrela i osvještena i znam koje su mi odgovornosti u životu, a zato i što imam mišljenja i osuđujem (iako znam da ne trebam! i da trebam biti bolja!) mnoga stanja i sranja u kojima se ljudi nalaze, ne znači da sam se oporavila od problema koji je trajan. Nijedan tekst koji sam čitala o BPD ne kaže da je BPD lahko tretirati; šta više to je poremećaj koji se ne može izliječiti. Dakle, to što sam ja stabilna (možda čak i prividno) je svakodnevni rad na sebi, svakodnevno birati dobro samom sebi, jer veoma je lahko pustiti život da me obuzme i odnese u stotinu vragova.

Postoji nekoliko stvari koje nisam ni spomenula, a osjećam da sam samo zagrebala površinu samog problema i da ne razumijete ozbiljnost, emotivnu težinu i bol o kojoj govorim. Nisam ni ja čitala o BPDu sve ovo vrijeme da postanem opsjednuta i da mi je to izgovor, već radije da razumijem sama sebe, da spoznam sama sebe i da pomognem sama sebi jer znam da mi niko drugi neće i ne može pomoći. Mnogi ljudi olako shvataju sam problem ako ga i sami nemaju pa postoji nešto što se zove i BPD Stigma, ali to u narednom postu jer zaslužuje baška tretman.

Karakteristike BPDa –

Emocionalna Disregulacija: nemogućnost održavajna ili uspostavljanja ravnoteže emocija u određenim situacijama. Tu spadaju nagle promjene raspoloženja, spiraling, izljevi bijesa, emocionalni flešbekovi.

Nagle promjene raspoloženja mi se najčešće dešavaju sa ljudima koji ne odgovaraju na poruke ili koji mi ne odgovaraju na mejlove ili gdje je komunikacija loša i slaba. Nekad se znam probuditi savršeno raspoložena, otići ću čak u teretanu u 5h ujutro, istuširati se, popiti kafu, imati slow morning momenat, spremiti se za posao i za to vrijeme ću poslati nekome poruku i taj neko će to pročitati i ne odgovoriti (racionalno kad se smirim mogu razumjeti da je i ta osoba imala svoj jutarnji momenat ili da vozi pa je kratko pogledala poruku). Eh taj momenat kad vidim da je poruka viđena i da se nije odgovorilo, cijelo jutro, dan i stoljeće postanu crni. Tijelo mi postane teško i nekad ne mogu da se krećem, ne mogu da se dovedem onda u red da izađem iz kuće, i kroz glavu mi juriša na stotine misli o tome kako sam bezvrijedna, tj kako nisam vrijedna jedne poruke. Najcrnje misli o meni samoj kako sam to i zaslužila gomilaju se brzinom svjetlosti i samo još više propadam u neko crnilo dok ne osjetim da se gušim.

Tu često dolazi do spiralinga. Spiraling je bukvalno osjećaj u kojem na hiljade loših misli o meni samoj, ta neka iskrivljena slika mene u odnosu sa svijetom i drugim ljudima mi dođe na pamet, i tako hiljadu njih se samo gomila u glavi u kojima sam ja najgora osoba u životima svih ljudi. Ako dođe do pogrešnog tumačenja signala, poruka i razgovora tu dolazi i do tih emocionalnih flešbekova gdje jedan trenutni momenat povezujem sa stotinama drugih primjera iz prošlosti koje sam i tad možda pogrešno razumjela, ali sam se osjećala identično i sama sebe ubijeđujem da sam samo to i zaslužila jer su se ljudi i ranije tako ponašali prema meni.

Ovaj koktel emocija koje divljaju sa autodestruktivnim mislima može često navesti do samopovrijeđivanja. Samopovrijeđivanje može biti fizičko i psihičko. Ja nisam nikad radila ništa da si fizički naudim jer se bojim fizičke boli, ali dosta ljudi se samopovrijeđuje rezanjem po tijelu ili tupim udarcima svuda po tijelu, udaranje šakama ili pesnicama o zid, čak i glavom i drugim dijelovima tijela. Kad bih vam rekla da ja razumijem zašto to rade iako to sama ne radim, svi bi sigurno pomislili da sam luda. Razlog zašto se to radi jeste da jedna bol zamijeni drugu, tj. da fizička bol zamijeni tu emotivnu a koja je proizvod ovih gore emocionalnih neregulacija. Ono što ja radim a da se psihički samopovrijeđujem jeste da sama naglo, odjednom i bez najave raskidam odnose čak i kad naiđu i na najmanje prepreke, da si uništavam poslovne i privatne prilike, da se sabotiram u svemu jer izgubljena prilika, pogotovo neka koju sam dugo čekala i marljivo radila na njoj jako puno boli, a često – veoma često – pred samu nagradu, znam napraviti sranje i unišititi sama sebi ćejf, život, lijepu emociju mislima ja ovo ne zaslužujem i panikom.

Na kraju dolazi bijes. Ja se često razbjesnim na poslu, zbog glupih reakcija i ljudi, zbog neradnika, zbog njihove aljkavosti, zbog poganog jezika drugih ljudi, zbog nepoštovanja, zbog gubljena vremena, zbog ljenosti, zbog sporog reagovanja i rada, zbog odugovlačenja. Kažu mi da imam kratak fitilj i da brzo planem i ja pokušavam da to ispravim u sebi i ovo je nešto što mi i često polazi za rukom da riješim, pa i osaburam pred drugima, dok u meni sve me to razdire. Nekad odem da šetam u sred razgovora, radije nego da odgovorim. Onda se smirim i vratim se i pokušam staloženo i smireno da pristupim rješenju problema. Dok hodam, naučila sam, da smislim sve moguće odgovore koji su blagi i razumni i naravno daleko bolji nego ono što sam mogla reći da sam se prepustila bijesu.

Poremećaj identiteta: ja ponekad nemam konzistentnu sliku sebe; ponekad ne znam ko sam, šta želim ili gdje pripadam. Tu spadaju nestabilne slike/percepcije samog sebe, promjene planova i sistema vrijednosti, mirroring, hronični sram i slično.

Ja sam još davno nekad pokušavala spoznati u čemu uživam pa da se tome posvetim i još kao tinejdžerka, naročito u kasnim razredima srednje škole, zapisivala sam kako se osjećam – imam to u dnevnicima – da bih razumjela koliko ko su učestali neki paterni ponašanja, djelovanja i osjećanja. Sjećam se da sam tad voljela čitati horoskop o svemu što su Strijelčevi i da sam se trudila razumjeti osobine i preference Strijelčeva. Sjećam se da je pisalo da su omiljene životinje Strijelčeva konji i delfini i ja sam sama sebi dala zadatak da dođem u kontakt sa obje životinje da vidim da li će mi se svidjeti. Dajdža je imao konje pa sam tražila da me nauči da očistim konja, nahranim ga i osedlam, nakon nekog vremena i da ga uzjašem. Nikako se nismo povezali i ja sam osjećala razočarenje i da nisam Strijelac zbog toga jer čak i znak Strijelca ima kentaura, a ja konja nisam doživjela. I sad ponekad osjećam razočarenje što nemam povezanost sa tom životinjom. Na kraju srednje škole na ekskurziji išli smo u Lloret de Mar i bio je jedan dan izlet u neki aqua park i tamo je po brošuri bio i šou sa delfinima, to mi je ujedno bila i prilika da dodirnem i budem blizu delfina. U sred cijelog tog performansa, tražili su dobrovoljce koji bi ušli u vodu i da ti dresirani delfini preskaču preko nas ili kroz obruč. Naravno da sam digla ruku i naravno da sam to bila ja. Ni tu se nismo povezali. Imam fotografije sa delfinima u tom bazenu i jedino što sam osjetila prema njima je strah i tugu; strah od pojma da su krajnje inteligentni, ali sa onim redom zuba pomišljala sam ako su superiorniji naspram drugih životinja, možda su sposobni i na napad; a tugu jer ih se drži u zatočeništvu. I zbog toga sam osjećala da nemam identitet jer zaboga – nisam Strijelac. Dugo sam pokušavala razaznati tako običnu stvar poput toga – koja mi je omiljena boja. Ja zaista ne znam da li volim ljubičastu boju ili je to nešto što sam pročitala da Strijelčevi vole pa se prilagodila jer znam kad sam i tad kao teen to pročitala a moji mi htjeli ispuniti želju uređenjem sobe, ja sam rekla da želim sve ljubičasto i lila. I dobila sam i godinama živjela okružena svime ljubičastim, pa kad sam krenula na fakultet, naročito periodi prema srednjim dvadesetima, počela sam osjećati odbojnost prema svemu ljubičastom. Dugo sam osluškivala i posmatrala sebe sa svim bojama da bih shvatila koju zapravo volim, koja mi se sviđa i – nikad nisam mogla dokučiti koja je to boja mojih misli i emocija.

Voljela sam tirkiznu, crvenu i crnu, u različitim periodima života. Posljednjih godinu dana poistovjećujem se sa sivom i rozom. Ja još uvijek ne znam koja mi je baš omiljena knjiga, omiljena pjesma, omiljeni film, omiljene glumce i pjevače baš nemam, jer ne mogu da se pronađem u mnogim stvarima, ne znam jesam li to ja. Nekad sama sebe ne razumijem. Danas ću do iznemoglosti nešto da slušam, radim, čitam, skupljam pinterest pinove, sutra ću već da to ne volim, da osjećam odbojnost i da se pitam šta je tu tako zanimljivo. Jedino što traje a što volim jeste ova Selina Kyle, volim njenu priču, ne pretjerano i Batmana. Volim zvijezde i Svemir i volim sci-fi priče. Al to sam baš ubijeđena da volim. Paralelni svjetovi i filozofske rasprave o protoku i pojmanju vremena, čitati istraživanja o tome je nešto što me iznova i iznova fascinira. O približavanju Andromede mogla bih čitati kilometarske disertacije i neće mi biti dovoljno. O udaljenim galaksijama, o ovoj našoj, o Sunčevom sistemu, o prirodnim satelitima Jupitera, o nastanku Zemlje, o istraživanjima o Zemlji kao planeti, o ciklusima kroz koje prolazi, o izgubljenim civilizacijama i prošlosti, historiji ne previše, ne o ratovima, ne o sukobima, više o civilizacijama i njihovim previranjima i nastanku i nestanku; o mitovima i legendama i starim pričama, vazda pitajući se koliko su istinite i šta znače, i uz sve to izučavanje Kur’ana kao jedinoj Istini o svijetu i koliko god se mi trudili da dopremo do nekih saznanja eto recimo o paralelnim svjetovima, vanzemaljcima i tamo nekim bićima, ubija me što po tom religijskom tekstu znam da to sve postoji i da nikad to nećemo doživjeti (osim ako Svevišnji ne kaže budi a ono bude).

Iz svega ovoga često mijenjam mišljenja, mijenjam sebe, sazrijevam, učim, mijenjam i ciljeve, ponekad mijenjam i poglede na život i sisteme vrijednosti. Pokušavam da budem konzistentna pa zato imam i neke tabele sa stvarima koje vrednujem jer ja zaista zaista provodim beskrajno puno vremena pokušavajući razumjeti sama sebe.

Mirroring mi se dešava sa ljudima koji mi se svide bilo da su prijatelji ili ljubavni interesi. Često znam početi raditi što oni rade, zanimati se za ono za šta se oni zanimaju i početi istraživati o tome do trenutka ludila gdje to postaje sastavni dio mene kao da je tako oduvijek makar ono bilo nešto sa čime se prvi put susrećem. Ponekad kontam kad me sve to prođe, budem zadovoljna što sam naučila nešto novo i nešto novo dodala na tabelu vrijednosti.

Hronični sram je isto tako nešto što zna da me muči sedmicama nakon što se nešto desilo, ali mislim da se prilično dobro nosim sa time. Znam nekad ponavaljati situacije u glavi u kojima sam napravila neki gaf ili glupost i misliti da drugi misle da sam patetična, glupa, da nemam mozga, a zapravo se ljudi toga i ne sjećaju a naročito odrasli tome i ne pridaju značaja. Ako išta s godinama sam naučila da i te male provale prigrlim kao dio ljudskosti pa svakoga ko bi to ismijao nazovem u brk imbecilom, neodgojenom osobom i nedorastom jer – svi smo mi ljudi i dešava se.

Nestabilni odnosi: svi moji odnosi – rodbinski, prijateljski, ljubavni – su krajnje puni emocija, a neki čak i pretjerano haotični. Tačno je to da ja idealiziram ljude i da ih stavljam u istu razinu sa samom sobom i da mislim da su svi jednako dobri ako sam ja dobra (ali drugi nisu jednako loši, kad za sebe pomislim da sam loša, jer uvijek sam ja loša a svi su drugi i dalje dobri). Veoma rijetko mi se dešava da odem u krajnost pa da o ljudima pomislim da su gnjide nakon previše ljubavi, a to je inače crta BPDa koja kod mene, eto, izostaje.

Ja se zaista bojim napuštanja, pa iz tog razloga i ne ulazim u veze. Imam tendenciju da raskidam odnose prije nego što ih gradim i održavam jer bolje je da ja nešto prekinem i ubijedim se da je tako bolje, nego da me se vremenom napusti. Ovo se odnosi na sve u mom životu i ide toliko daleko da mi utiče i na poslovni život.

Nekad u novembru moj šef i ja smo otišli na sastanak sa IT direktorom HBKU univerziteta. On je Libanac kao i moj šef. Nakon sastanka pozvao nas je na kafu u univerzitetsku kantinu, na šta je moj šef pristao a ja sam rekla da moram otići vidjeti par ljudi u tim nekim istraživačkim centrima koji su tu u kampusu. Ja sam na taj sastanak došla sa šefom, njegovim autom, i dogovorimo se da ćemo se naći na izlazu za 15 minuta. On ostaje tu na kafi, ja odlazim u dva ova centra po informacije. Telefon mi je bio na do not disturb i nije registrovao poruke i pozive; samo osamnaest minuta kasnije pojavljujem se na izlazu i pogledam tad na telefon i vidim da me je šef zvao i poslao par poruka “gdje si?”, “jesi li otišla?”, “evo me na izlazu”, “odoh ja, zovu iz ofisa”. I sve samo u pet minuta. Čitajući to on opet zove i pita me gdje sam, kažem da sam tek tad završila, a on kaže da je izašao sa parkinga i sa kampusa i napravit će krug da se vrati po mene. Ja mu odgovaram da to ne radi i da ću uzeti uber. On je još i upitao – jesi sigurna i ja sam rekla da i prekinula razgovor. Pozvala sam uber i plakala na putu do ofisa jer me je ostavio. Ne ja nemam nikakve emotivne relacije sa svojim šefom, i on meni osim šefa ne predstavlja ništa drugo u životu, ali taj osjećaj da me je ostavio samu i otišao duboko me povrijedio i trebalo mi je par dana da se smirim i da ne mrzim i šefa i sve što on radi i da se ubijedim da je sve ok. Ja sam sebi za to vrijeme govorila da sam ja isuviše teška, nisam bitna ljudima, nikome nije stalo, ljudi me ne doživljavaju kao osobu vrijednu pažnje, truda, vremena, ljubavi, pa čak ni mržnje jer i mržnja je intenzivna i jaka emocija; ljudi me uopšte ne doživljavaju, nebitan sam faktor skroz.

U tim slučajevima ja se moram distancirati od svih. Ja održavam kontakte, imam različite grupe ljudi s kojima se družim, sa svima mi je fino, zabavno, posvećena sam i krajnje sam emotivno investirana u odnose sa ljudima. Mislim da sam empatična i suosjećajna, da mi je stalo da se drugi osjećaju lijepo sa mnom, da sam tu za njih, za svakoga, sve bih svoje dala da neke ljude usrećim. Često razmišljam sve ono što meni fali, i što ja želim, ja dajem drugim ljudima u odnosima i veoma rijetko – ako ikad – dobijam isto zauzvrat. Ja sam uvijek ta koja više voli. Tako osjećam.

Ali, iz straha od napuštanja, ja ljudima i ne dajem šansu da me upoznaju, da se približe i da postanu tako bliski da spoznaju sve moje ljubavi koje bi mi možda dali.

E sad dolazi do meni najtežih stvari – favorite person (FP), splitting, push-pull dinamika, testiranje.

U jučerašnjem tekstu spomenula sam to jedno muško – Novembar – koje je uzrokovalo napad panike kad se vratio u moj život. Zašto? zato što je on bio moja omiljena osoba (FP). On je meni vedrio i oblačio dane. Ako je on bio raspoložen, i ja sam bila najcvrukutavija osoba na svijetu. Ako je on šutio i nije se javljao, ja sam umirala iznutra, bolovala, nisam mogla ustati i funkcionisati. Cijeli svijet mi je mogao reći da sam divna i krasna, a on da sam odvratna i ja bih pala u depresiju iz koje se ne ustaje. Važnost njegovog postojanja u mom životu nije se mogla mjeriti ni sa čim, ni sa kim. On na jednu stranu i cijeli svijet na drugu.

Tek kad sam zbog njega spoznala značenja BPDa, pogledala sam cijeli svoj život i uvijek je tako bilo: moje omiljene osobe u prošlosti su me oblikovale kao osobu. Nekad je to bila Irena, Elvira, Alen, neki drugi bivši, moja mama, moji profesori, moje kolegice kojima sam se divila, čija su mi mišljenja bila bitna, ljudi koje sam smatrala superiornijima, većima, bitnijim od mene, pametnijim od mene, nekome ko je u mom životu bio veći od života.

Zato znajući definiciju i važnost FP, ja ne želim ljubav. Ne želim da dajem nekome toliko važnosti, toliko oružja protiv mene same. Ne želim tu bol i težinu postojanja. Da o nekome tamo ovisi to da li sam danas lijepa i važna, da li da se ubijem ili da se borim. Ne mogu. Umorna sam.

Splitting: ja to kažem ili-ili. Nema nijansi, nema boje, samo crno i bijelo. Sve u životu. Nema sredine. Nema. Ne može me niko ubijediti. Ili si sa mnom ili protiv mene. Ili me voliš, ili nisam bitna. Ili ćemo raditi, ili nećemo ništa. Nema na pola. Nekad volim reći – ni ja nisam polovna ličnost kao opravdanje. Ovo teško teško regulišem jer ako me neko pokuša razuvjeriti, dolazi do drugih simptoma koje teško regulišem, poput bijesa, devaluacije same sebe, uništavanja odnosa i samopovrijeđivanja.

Ne, ja nikad ne napadam ljude i ne želim drugima zlo. Jednom sam na tom bpd subreditu napisala – i’m not homicidal, i am suicidal – i to još uvijek važi. Sve je protiv mene same, ne protiv vas. Samo kako uništiti samu sebe (pogledajte blog).

Push-pull dinamika i testiranje nekako po meni idu skupa. Ima jedna knjiga o BPDu iz 1989.godine koja se zove I hate you, don’t leave me a koju mnogi psiholozi odbijaju da citiraju danas jer je puna kontroverzi i malicioznosti prema osobama sa BPDom jer tada to nije bio tako istražen psihološki problem. Meni se ta fraza iskreno sviđa jer opisuje ponekad baš ono kako se osjećam i kako bih objasnila tu push-pull dinamiku i testiranje. Puna sam toga “molim te voli me, vidi me, tvoja sam, s tobom sam, odana sam” i “ne treba mi niko, sve mogu sama” i sve se to može desiti u 5 minuta intervala. Strašno frustrirajuće za druge ljude i mentalno iscrpljujuće. Ali to je nešto čime ja ne mogu upravljati. Idem iz needy krajnosti (molim te voli me) do velikog straha od napuštanja (ne trebaš mi) u svega nekoliko minuta ili nekoliko navala misli, i to je baš baš iscrpljujuće za mene samu. Da ne govorim o tome koliko je to bolno za podnositi i koliko sama sebi lomim srce takvim djelovanjem. Testiranje je dio svega toga; ponekad ću reći sve te grozne stvari o sebi samoj i posmatrati reakciju da vidim da li će mi ta osoba povjerovati; ponekad ću ignorisati ljude da vidim da li će ostati; ako odu i ako se ne bore, padam ponovo u ponore i govorim si da je to potvrda da nisam vrijedna, bitna i da ne zaslužujem pažnju, ljubav i ljude.

Impulsivnost: ovo je samo po sebi dio gore spomenute emocionalne disregulacije, ali impulsivnost nosi i druge stvari sa sobom. Samopovrijeđivanje npr koje sam već spomenula, a uz to sabotaža, rizično ponašanje, upotreba psihoaktivnih supstanci ili alkohola, previše trošenja novca, prejedanje i slično.

Impulsivno ponašanje je reakcija na nezadovoljstvo situacijama ili vezama i kao što i naziv kaže to su reakcije nastale u trenutku bez razmišljanja kakve posljedice mogu ostaviti dugoročno. Moje povrijeđivanje je psihičko prekidanjem odnosa odjednom. Moja samosabotaža je uništavanje projekata i zadataka pred sami kraj i naročito pred nagradu. Moja rizična ponašavanja su ranije bila ta da sam po raskidu sa bivšim, dok emotivno krvarim, odem i upoznam radnom ljude i s njima provodim vrijeme radeći sve što ne bih trebala. Jedne prilike kad sam se posvađala sa bivšim iz Norveške, u 2:30 ujutro otišla sam na najozloglašeniju metro stanicu u Briselu, izašla i šetala ulicama gdje se skupljaju kriminalci i prostitutke, hodala satima među njima, zagledala i zastajkivala, dobacivala, očekujući da mi se nešto ružno desi. Kad se nije desilo ništa (facepalm) oko 4h ujutro kupila sam voznu kartu i otišla na obalu mora, krajnji zapad Belgije, tamo sam ostala sjediti sama na plaži nekad do 10h ujutro, i tek kad se i u glavi razbristrilo, vratila sam se kući, istuširala i spavala. Tu noć sam imala dobacivanja, svašta sam čula, svašta mi je rečeno, moglo je doći do svakakvih situacija, al uvijek je neko reagovao, neko bi dobacio da nisam lucidna, da sam možda nadrogirana, da sam možda policajka i šta sve ne. Nikad se nisam opijala i nikad nisam uzela drogu u životu.

Ovaj dolazak u Dohu i upoznavanje sa tim čovjekom je također rizično ponašanje.

Previše trošenja novca je isto nešto što me zna uhvatiti kada se veze raskidaju. Sve veze. Svi odnosi. Bilo koji odnos koji ne radi. Skoro sam imala rasprave sa roditeljima o kupovini nekih gluposti ovdje u Bosni i nakon razgovora s njima, na online kupovinu gluposti potrošila sam na hiljade rijala. Napisala sam nekome u komentar – dok nisam ogladnila i nakon što sam jela shvatila sam koliko sam novca potrošila.

Prejedanje je isto stvar koju radim sama protiv sebe, ali i to pokušavam da regulišem. Razlog zašto dolazi do prejedanja jeste da ne bih bila promiskuitetna. Nakon raskida svake moje ljubavne ili emotivne veze, poželim naći random osobu i s njom imati seks i onda javiti bivšem šta sam uradila jer mi je potreban taj osjećaj bezvrijednosti da dokažem sama sebi da ne zaslužujem ničiju ljubav. Ali – i Bogu hvala na tome – u meni imaju tako visoki moralni stubovi na kojima čvrsto stojim i ja ne mogu da to uradim; jednostavno zbog Boga ne baš zbog mene same. Bilo bi me stid pred Njim, za mene mi je svejedno. Dakle pošto to ne radim, neke druge hedonističke stvari dođu na red i iskreno ubijaju me. Uz sve to imam inzulinsku rezistenciju pa eto tako – ubila sam se time. (seksom bih barem trošila kalorije, šala mala)

Hronični osjećaj praznine: stalan osjećaj kao da je u meni rupa, bez obzira koliko je hranim emocijama, ona, čini mi se, postaje sve veća. Ti neki tupi osjećaji, neispunjenost, čak i kad je sve kako treba. Tu spadaju totalno isključenje od svijeta, očaj, gubljenje smisla o životu, ovisnost o drugim ljudima, i slično.

Isključenje od svijeta osjećam često. Idem na druženja, kao što rekoh, sa različitim grupama ljudi, ali ponekad se čini da to radim rutinski, radi njih, jer se to očekuje, a da ništa od toga ne osjećam svojim.

Očaj je — očajan. Ne mogu staviti prst da kažem “eh ovo ne valja”, samo imam ponekad stalan osjećaj težine, boli, tuposti, nepripadanja, kao da nisam bitna, ništa nije bitno; ponekad se pitam zašto živim, čemu, pa samo zurim u prazno, dobijem bolove u stomaku i grudima i čekam da prđe.

Gubljenje smisla o životu i u životu je vezano za stvari koje sam nekad voljela, a da sad više nemaju smisla, šarm, ne pričinjavaju mi zadovoljstvo i djeluju mi lažno. Ako ih i radim, radim to rutinski, jer eto – da nešto radim prije nego umrem.

Ovisnost o drugim ljudima – ponekad ne osjećam da je bilo šta u mom životu bitno, moja mišljenja, stavovi, preference, pa sve drugima dam da biraju – gdje izaći, šta jesti, kako se obući, šta raditi. Radim to da ne bih bila sama, samo nešto da se dešava. Jer ako ostanem sama kući, osjećam ponekad kao da ne postojim, ili da nestajem, ili da nisam stvarna osoba.

Kognitivne distrorzije: to su pogrešni načini razmišljanja koji nemaju uporište u stvarnosti. Moj psiholog je znao reći “tvoje misli nisu činjenice”, i to je nešto što si stalno ponavljam. Tu spada to crno-bijelo razmišljanje, paranoja, disocijacija, hiperbudnost. Crno-bijelo razmišljanje je jasno – ili-ili. Paranoja – ne javljaju mi se ljudi – sigurno me mrze pa paranoja do te mjere da se i sama poslije udaljavam kad se i jave. (ljudi samo žive život)

Disocijacija je ponekad strašno iskustvo. Ponekad u toku stresnih situacija, svađa i nesporazuma, osjećam da nisam prisutna, a kasnije se ne sjećam pojedinosti i ne znam da li sam to sanjala ili se stvarno desilo. Nekad ne mogu prepričati stvar koja je za mene bila stresna čak i samo 5 minuta poslije; većinom se svega sjetim mjesecima kasnije. Odvratan osjećaj, jer do tad sam već uništila i sebe i njih i odnos a da pojma nisam imala šta se zapravo desilo ili da sam se ubijedila da je onako kako sam to ja percipirala, bez činjeničnog stanja uzetog u obzir.

Hiperbudnost – i ovo je teška stvar za podnositi. Bukvalno analiziram ton, ekspresije na licu, gestikulaciju, način govora i naravno sve što ja lično percipiram da ne valja, uvijek je i jedino usmjereno protiv mene i vazda se pitam zašto su takvi prema meni, a kao zaključak – zato što nisi bitna i zato što će te ostaviti i ne žele biti s tobom u kontaktu. Ovo me često frustrira u ovom poslu kojim se bavim – moje kolege, muškarci uopšte, imam utisak ne doživljavaju me kao ženu, već kao sebi jednog muškarca. Iako sam i ženstvena i glas mi je ženskast, uvijek su više blagonakloni prema svim drugim ženama više nego prema meni. I to stalno posmatram, ponekad dođe do ono mirroringa pa oponašam ponašanja drugih žena da bih dobila jednak tretman, iako to njihovo ponašanje ne volim, smatram površnim i nervira me gluma, ali eto.

---

Ovo sve, na kraju, podnosim na dnevnoj bazi. Svaki dan. Overthinking. Moram sama sa sobom dosta pričati, sama sebi govoriti da se smirim, da je sve ok, ubijeđivati se svaki dan da sam okej i ja i ljudi oko mene, da se pokušam voljeti, da pokušam stvari pustiti.

Najlakše mi je to raditi tako što ću izbjegavati odnose, graditi zidove, držati sve površno. Ne, nemoj mi prići…

Ne, nemoj mi prići
Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići
Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanja i stra’.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići
Našta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva.