She used to be mine

Nekad pomislim kako bih najviše voljela ispričati događaje, jedan po jedan, da me se sluša i da neko drugi piše, jer bojim se da ću uljepšati, sebe ili njih, i da to na kraju neće biti vjerodostojno prikazano. Nekad, opet, mislim da ne bi trebao niko ništa da zna jer ne znam kako da objasnim sebe u svemu tome, kako da si opravdam sebe pred sobom samom.

2018.

Još 4. januara znala sam da nećemo trajati. Svaka to žena zna bez obzira koliko se ubijeđuje da je sve kako treba. Ustala sam ujutro rano i cijeli je stan bio u tišini, u krajčcima se čuo smijeh njegovih sinova i znala sam šta se sprema. Rođendan je bio njemu, a meni je slijedilo iznenađenje. Čvrsto vjerujem da djevojke ne trebaju znati kada ih se prosi, da ne osjete nemir i nelagodu pitajući se da li je odluka njegova, ili učinjena zbog očekivanja. Svi su očekivali. Moji od mene nisu nikad doživjeli neposluh i uvijek je njihova uzorna kćer radila ono što se od nje očekuje. Nisam nikad spavala van kuće, nisam putovala sa momcima, pa ni sa prijateljicama, uvijek sam bila ona jedna u komšiluku koja malo zaostaje za svijetom ali uvijek nekako na sve stigne. On kad se pojavio, cijeli mi je svijet okrenuo naopako. Iako je nekoj toj djevojčici koja sam bila on bio princ na bijelom konju uzme li se u obzir u kakvom sam mraku živjela sa rodbinom, sada vidim da je sve samo ne princ. Zaprošena sam u Parku prinčeva (koja ironija), sami smo bili u restoranu, nije bilo velikih gesti, svirača, balona sa srcima, pa ni cvijeća. Samo jedno kinder jaje i u njemu prsten. Pristala sam jer se od mene očekivalo da pristanem, ali iako sam ga voljela, osjećala sam da nije to to. Da on nije To. Danima sam se poslije ubijeđivala da jeste. Mjesecima. Čak sam se i razboljela od pričanja samoj sebi da je sve kako treba da bude i pokušavala dokučiti u najdalje dijelove sebe da shvatim šta je to što žulja. Ponekad bi me žuljao i sam prsten, pa kad nismo bili skupa, on u Trondheimu, ja u Briselu, nosila sam ga oko vrata. Ljeto smo proveli skupa i umjesto nježnosti, sve više je uzmicao, umjesto zajedništva, on je htio da ostane sam. Priča o svadbi je bila kao formalnost; pravili smo liste i on je bivao tako nezainteresovan da sam ga sama sebi opet pravdala da je zbog umora i dugačkih dana bez noći sjevera kontinenta. Sve je ostavljao meni, i osim datuma svadbe, ja sam o svemu vodila brige. Osjećala sam da je to svadba opet samo zato jer se očekuje, a ne zato što se volimo. Sad to iz ove perspektive konačno mogu i reći. Nismo se voljeli, postali smo navika i bili smo skupa jer se to tako od nas očekivalo. U oktobru sam konačno odlučila da pogledam istini u oči. Sjećam se adrenalina tajnosti mog dolaska u Trondheim; htjela sam samo stati ispred njega i reći – šta hoćeš? jer ne mogu ni ja tebe. Umjesto svega toga, ostavila sam mu djelićke srca koji su ga i dalje voljeli i ponadala se da će se osjećaj razliti kroz cijeli organ. Možda zbog toga nisam ni zaplakala kad je rekao da želi raskid, kao da je u meni sve odahnulo, otišla sam oprati lice i legla spavati. Tri posljednja mjeseca u godini sam plakala; ne znam za čime, možda za mojim godinama i vremenom i emocijama i snovima koje je ugušio čovjek koji mi je okrenuo svijet naopako, koji me nije poštovao, volio, razumio i znao. Ta tri mjeseca sam držala socijalne mreže ugašenima jer nisam znala kako da objasnim naš raskid svima koji su očekivali svadbu. Prvog dana nove godine vratila sam sve profile.

2019.

Direktorica škole u kojoj sam radila okrenula je zemlju naopako da ponovo aplicira za radnu dozvolu koja je trebala biti odobrena sa novom školskom godinom. Ja sam, očekujući svadbu, već bila prijavljena u Trondheimu gdje sam počela tražiti i posao. Ponekad sam razmišljala da se i preselim u Trondheim i nađem si posao i da ne mijenjam tok stvari kao možda neki sopstveni početak u novoj državi, ali sam se brzo ubijala u pojam samogovorom da je to krajnje patetično i mizerno, zamisli vidimo se, mjesecima poslije, slučajno i da mu kažem da tu radim i živim. Ne i ne! Direktorica je isto tako i zabranila putovanja prema sjeveru, prijateljski je to radila, brinući se za moje mentalno stanje jer je gledala kako kopnim tri mjeseca bez njega. U januaru mi je i zaprijetila otkazom ako se ne dovedem u red, šaljivo, ali krajnje brižno i odano. Niko me osim nje u tom trenutku nije vidio onakvom kakva sam bila – poražena.

Cijeli život živim čvrsto ubijeđena da mi se sve sudbinske stvari dešavaju srijedom ili na zbir sedam. Bio je utorak 15. januara. Plan je bio izbaciti jelku iz stana. Imala sam tada neki krajnje originalan profil na tviteru koji je plijenio dosta pažnje. Nakon izbivanja od tri mjeseca, dvije sedmice po povratku spominjali su me u svemu. Označena sam odjednom na neki tuđi tvit da se pridružim tvitapu (meet up – tweet up) u Briselu, a osobe koje su se nalazile nisam poznavala pa sam zaobišla kratkim bezličnim komentarom. Nakon toga poruka osobe koja je pozivala na tvitap. Druga, treća i napokon odgovorim. S druge strane je bio je čovjek ozbiljnog izgleda, godina i našeg porijekla. Izbacila sam jelku, kuhala, napisala pripremu i napravila si toplu čokoladu, obukla pidžamu i spremala se za spavanje. On nije odustajao i insistirao je na upoznavanju. U 1:30 ujutro, u srijedu 16. januara napokon sam rekla – dobro! evo hajde sad! – očekivala sam povlačenje jer obično to tako biva, na šta je poslao lokaciju. Poručila sam uber, obukla trenerku i jaknu koju mi je kupio bivši u Norveškoj, toplu za Sjevera, počešljala se i izašla na januarski zrak. Deset minuta kasnije stajala sam ispred hotela u kojem je odsjeo, taj jedan kod stare palate koji nisam nikad ni primjetila a koji je bio čak sa svih pet zvijezda; spolja siv i bezličan, unutra kitnjast i barokan. Na recepciji su me uputili u bar iz kojeg se po ulazu čula tiha topla muzika. Gotovo da nikoga nije bilo, a u ćošku sam prepoznala čovjeka koji me ozbiljno gledao sa profilne slike svog tviter profila. Visok gotovo dva metra i krupne građe, kad je ustao i pružio mi šaku, još krupnijeg glasa, osjećala sam se kao Ljepotica koja je dobrovoljno ušetala u zvjersku jazbinu.

Četiri dana sam bila krajnje sarkastična, slomljenog srca, nisam se libila da kažem sve što mislim, da vrijeđam, da psujem i da na najmanju gestu ljubaznosti pljunem sa pitanjem “šta ti misliš ko si ti” i “šta ti hoćeš od mene”. On je na sve bio krajnje strpljiv i koliko sam mu pričala o svome životu, on je jednako pričao o svome. Iz nekog razloga, ljudi se sa mnom otvore i kažu i što ne treba i to onda nosim kao i sopstveno breme, smorena i umorna, dok ne puknem. A sad je stanje pucanja. Četvrti dan smo se rastali uz moje zbogom i njegovo vidimo se uskoro. Prevrnula sam očima očekujući barem ignorisanje, ako ne i blok zbog ponašanja koje sam mu dala. Sebi sam to poslije pravdala slomljenim srcem i uzimala to kao sopstveno pravo da se tako ponaša djevojka koju je neko poharao samo tri mjeseca ranije. Ja sam i dalje ponekad plakala, otvarala fotografije koje sam prebacila na drive i zaključala tupavo dugačkom šifrom, tješeći se da ću dok je cijelu otipkam odustati od gledanja uspomena s njim, ali sam eto posustajala u neke dugačke noći kad nisam mogla spavati i kad sam plakala do iznemoglosti.

Potom se desio februar. Ja sam si već počela organizovati život u izlascima, seminarima i druženjima sa kolegicama. Bila sam u pohodu da pronađem sve murale iscrtane po Briselu jer sam tek tada otkrila da postoji neka mapa koja se može pratiti danima da se pronađu svi murali po gradu. Brisel je krajnje zelen i umjetnošću bogat grad i ja sam ga tada, nakon više od tri godine, ponovo počela upoznavati kao turista a ne kao neko ko tu živi. Sjećam se i parka u kojem sam bila i murala koji sam pronašla i precrtala na listi, kada mi je došao jednostavan poziv za viken u Parizu. Nećkala sam se, jer sam subotom radila u školi stranih jezika do tri popodne, na šta mi je rečeno da u četiri već imam brzi voz za Pariz, a u pet i trideset već mogu piti kafu s njim. Opet krajnje sarkastična u ponašanju pristanem sa mislima da mi ne može ništa na silu, a mojim srcem i dalje tumara bivši, a ja ne mogu bez ljubavi nikoga da ljubim. Osnažnjena ovim mislima, u četiri popodne bila sam u vagonu prve klase brzog voza Brisel-Pariz. I zaista, on je i dalje bio krajnje razuman, ja krajnje kurčevita i njegovo beskrajno razumijevanje mi je polahko počelo da se gomila u mislima da mi ovaj čovjek ne želi nauditi. Tad mi je već pričao i o svojoj supruzi i djeci od koje je rastavljen već četvrtu godinu. Oni su bili u Sarajevu, on u Dohi, i nikad za sve to vrijeme nisu jedni drugima pokušali da se vrate. Tada sam možda i odahnula jer sam znala da u životu mogu preći preko svega ali ne preko cijele porodice, i krajnje ozbiljno sam mu obećala – zbog mene nikad niko neće zaplakati. On mi je to, znam sad, i povjerovao.

U martu smo imali i slobodnu sedmicu, a tada smo već gotovo svakodnevno razgovarali, i slučajno je došao prijedlog da dođem u Dohu. Tada nisam znala pronaći Dohu na mapi iz prve pa sam odbijala i ideje, kamoli putovanja od sedam sati na drugi kontinent. Iz možda nekog izazova “čik ako smiješ” dobila sam kartu na mejl, ubrzo i vizu jer smo je tada trebali za ulazak u Katar. Šokirana nisam odgovarala na poruke par sati jer mi je tek tada postalo jasno da se on zaista ne šali. Naredni dan a prije ferija, otišla sam direktorici u kancelariju i ispričala šta se dešava. Ona je na sve to rekla – ako si sigurna u sebe da nećeš preći granice, idi.

Osim nje, niko živ ni danas ne zna da sam i otišla. Evo sada vi znate. Devet dana marta 2019.godine provela sam u Dohi. Nigdje nisam objavljivala fotografije, i nikome se nisam javljala. Na aerodromu me je dočekala usluga koja se zove Maha; to je kad te sačekaju po izlazu iz aviona, odvedu u vip lounge, naruče ti šta poželiš, a oni se pobrinu za prtljag i pasoš. Potom su me ispratili do izlaza sa aerodoma gdje me je on čekao nasmijan, govoreći mi ponaški – potrebno je samo da se usudiš da živiš. Dobro došla!

Tad mi je na gitari svirao She Used to Be Mine i tad je ta pjesma postala moja sopstvena himna. Tad sam napokon skinula neke lične maske i ta uplašena, ostavljena i slomljena djevojka je izmigoljila iz ljušture u kojoj se skrivala od svijeta, od ljudi da je ne vide. Cijelu sam rijeku suza isplakala u tih devet dana, otvorivši mu srce o svim boljkama koje su me čepile posljednjih devet godina života.

On mi je zauzvrat pokazao svu svoju djecu, pričao mi o njima kao Zvijezdama vodiljama i o svojoj supruzi, tek detalje, sa sjetom, kriveći sebe za odvojenost, otuđenost i daljinu. Dan prije povratka u Brisel, sjećam se, rekla sam mu – a šta misliš da ramazan provedeš u Sarajevu? šta misliš da sve ovo što si meni o njima pričao odeš i kažeš njima? šta misliš da svu svoju samoću i sve te igračke kojima se zanimaš, pa čak i mene što si pronašao, da zamijeniš za ljubav koju imaš prema njima, a sigurno i ti njima nedostaješ? hm?

Noć uoči ramazana, u maju, dobila sam fotografiju da leti za Sarajevo. Tu sam očekivala da naša komunikacija staje i bila sam sretna; osjećala sam da je tako moralo da bude. Da sam dobila priliku da uradim nešto dobro za nekoga kao lijek za moje tuge i oporavak od rana nakon raskida.

Juli je trebala biti naša svadba. Juli nisam ustala iz kreveta. Juli sam ponovo svaki dan plakala kao da smo tek raskinuli. Oči su mi bubrile od suza, a lice oticalo. Nisam izlazila napolje i prokletstvo profesorsko da se ne radi me sustizalo i dodatno ubijalo. Nekad sam dobila neku poruku da je cijela porodica na putu za Dohu i da su svi ponovo skupa. Na momente sam se smiješila tuđoj sreći na ekranu, pa se opet bacala u sopstveni abis i svaki dan umirala iznova. August sam bukirala let kući i u Tuzli sam provela mučeničke tri sedmice. Posljednju sedmicu sam se vratila u Brisel i započela pripremu za nastavu.

Sjedila sam u svojoj učionici, okružena kutijama materijala koji sam trebala rasporediti po uzrastima, kad mi je došao mejl. Ponuda za posao u Dohi, sve sa Dear Dženita. Iščitavala sam mejl sat vremena i ništa mi nije bilo jasno. Potom sam dobila poruku i od njega – želim da ti promijenim život na bolje jer si ti promijenila moj.

Sedam dana kasnije stajal sam u kancelariji naše divne direktorice dok je ona urlala na mene sa pitanjima koja su hrlila sa svih strana da me šamaraju – gdje ćeš? gdje ću pronaći profesora u septembru? Katar je arapska država, oni ne daju ženama ništa, jesi li sigurna? ovo je EU, bacaš svoj život u propast. Razmisli.

To je bio problem: nisam mogla više razmišljati. Iza mene su stajale godine trauma. Posao u Tuzli godinama nestabilan, propasti u odnosima s ljudima, Alen, tetka i iživljavanje, bivši vjerenik, cijela porodica koja me nije podnosila i samo me osuđivala, posao koji me ne zadovoljava ni novčano, ništa nije bilo kako sam željela da bude iako sam ja cijeli život igrala fer. Ovo opet radim možda na svoju štetu, ako, ja ću da budem oštećena. Ali želim.

Šutila je i pristala. Dvadeset i šest dana kasnije kad smo se posljedni put zagrlile, rekla je da uvijek imam gdje da se vratim. Doletjela sam kući. Spremila dokumente i 2.11. sletjela u Dohu. Na aerodromu me je čekao vozač firme koja mi je ponudila posao i platu iz snova, sve sa mojim imenom na komadu papira sve sa afrikatima. Dobila sam smještaj u hotelu o trošku firme dok ne dobijem ličnu kartu i ne prijavim se. Dani su tekli užurbano sa obavezama, sa registrovanjem i prijavama. On me je povremeno viđao i planirao da me upozna sa svojom suprugom. U isto vrijeme me je predstavio nekim svojim prijateljima, nekim Arapima, nekim Bosancima, Hrvatima, Njemcima. Sva su mi se vrata otvarala, ja sam samo trebala kroz njih da prođem.

U decembru je na Katari gostovala i Sarajevska filharmonija i to je trebao biti trenutak upoznavanja njegove supruge, ali kiša je upropastila planove i moj jedan crveni blejzer kojim sam se štitila dok su se rijeke vode slivale niz vještačka brda tog luksuznog dijela Dohe. Par sedmica kasnije, Bosanke u Dohi su organizovale druženje a ja sam po njegovoj instrukciji već bila dio grupe i upitala da dođem da uspostavim kontakt sa sunarodnjacima.

Prije dolaska na druženje, dobila sam detaljan opis onoga u čemu je njegova supruga bila i ja sam samo trebala da sjednem pored nje. Kad sam ušla u restoran gdje je okupljanje bilo zakazano, primjetila sam da pored žene iz njegovog opisa sjedi već neko drugi, pa sam provela pola sata pokušavajući uhvatiti njen pogled. U jednom trenutku su sve ustale da pozdrave jednu članicu tek pristiglu i ja sam namjerno oborila čašu vode preko stola na ženu koja je sjetila pored nje. Nastalo je komešanje, reorganizacija za stolom i uz nekoliko gurkanja, napokon sam stala pored nje. Ona je sjela na novu stolicu a to jedno mjesto pored nje je bilo prazno pa mi je rukom pokazala – Sjedi, Tuzlanka da koju promuhabetimo, i tako je počeo odnos koji traje i danas.

2020.?